Rasti u programu zaštite svjedoka

Malo je područja američke kulture više lažno glamurozirano od mafije. Film “Goodfellas” ispričao je priču o Henry Hillu – gangsteru koji je slavno razbio mafijski šutnje šutnje. Godine 1980 Hill je napustio “život”, ušao je u program zaštite svjedoka i svjedočio protiv mafije. whhr Hill je došao pod federalnu zaštitu, njegova supruga, Karen, i njihova dvoje djece učinili previše. Sada, skoro 25 godina kasnije, Gregg i Gina Hill razbijaju vlastitu tišinu u novoj knjizi “Na trčanje: Mafia Childhood”. Braća su pozvana da raspravljaju o knjizi “Danas”. Evo izvod:

GINA: Jedna od mojih najranijih sjećanja na tatu bila je moja mama koja mi je rekla da odlazi. Tako je rekla: “Tata mora otići neko vrijeme.” Bilo je kasno poslijepodne, a ona se nagnula, tako da joj je lice bilo blizu moje, a mogla sam mirisati njezin parfem. Plakala je tek malo. Siguran sam da nikada nije upotrijebio riječ zatvor, i to ne bi bilo važno jer sam imao samo šest godina i ne bih znao što je zatvor.

Živjeli smo u Fairviewu, luksuznom visokouzlazu točno preko autoceste od Flushing Meadows, u Queensu. Na svakoj od triju različitih dijelova kompleksa i velikog kružnog prilaza ispred kuće nalazila se vratar, a imali smo i malu terasu koja je zurila u park. Moj tata posjedovao je restoran pod nazivom The Suite, a on je morao biti prilično dobro jer smo mogli priuštiti da živimo na mjestu kao što je Fairview.

Puno smo se kretali kad sam bio mali. Kad su se moji roditelji prvi put oženili, 1965. živjeli su s mojim djedom i roditeljima mame, u dolini struje, na Long Islandu. Gram je uvijek bio tvrd na tati. “To gangster”, rekla je, samo je ispirala riječi. Mislila je da je lijepa židovska djevojka, kao što je moja majka trebala oženiti liječniku ili odvjetniku, a ne nekom katoličkom hodalu iz Brooklvna s kojim se sastajala na slijep način. Tata je imao sindikalnu karticu, a zidari su ga navodno plaćali 135 dolara tjedno, ali se nije ni pretvarao da radi normalni posao. Izašao je svake noći odjeven u oštre odijela i ostao je sve do zore, ako se uopće vratio kući, i uvijek je imao novaca za bacanje, dvadeset za vratara, pedeset za konobara. Kad sam bio stariji, moja mama mi je rekla da je to dio onoga što je privuklo mojem ocu – glitz, način na koji ih je mogao dobiti prednji red stol u Empire Clubu ili Copacabani, na način na koji je činilo da zna sve i svi su ga poznavali. Jednog dana je stomatološka pomoćnica iz obitelji srednje klase na Long Islandu, a sljedeća ona pijucka iz boce pjenušca koju je Sammy Davis Jr. poslao tatinu stolu u Copa.

Moj tata je imao i opasnu stranu, i mislim da mu se to svidjelo, cijela tajna ludnica. Jednom mi je ispričala priču o tome kako je, nakon što su već nekoliko mjeseci došli iz tog susjedstva, Ted, netko koga je poznavala cijeli život, odvela je za jedanput u popodnevnim satima u Corvette i napravila proći njoj. Počeo ga je zabijati na prednjem sjedalu i moja mama mu je rekla da se zaustavi, ali nije tako da ga je pljusnuo. Poludio se i bacio iz automobila, kilometrima od kuće, i toliko je brzo otjerao da su gume bacale šljunak na lice. Moja je mama nazvala tatu, a on ju je pokupio i vozio kući, ali umjesto da ode u kuću s njom, otišao je preko ulice. Vidio je Teda na kolnom prilazu, uhvatio ga za kosu, izvadio pištolj iz džepa, a pištolj ga je šibao. Pištolj ga je udario! Onda je moj tata kročio natrag preko ulice, svi znojni i crveni, i davao mi majku pištolj i rekao joj da je sakrije. Većina djevojaka bi se prepala, ali moja mama je rekla da misli da je seksi.

Tako je započeo njihov život, noćni klubovi i pištolji. Živjeli su nedugo nakon što je moj tata pobijedio Teda i preselio se sa svojim djedom i baka. Bili su toliko mladi, moj otac dvadeset i dvije, a moja mama samo devetnaest godina. A već je bila trudna sa svojim bratom. Jer koliko je tata mogao nadražiti baku, nije bila ona koja je bacila kćer u ulicu.

Mislim da su moja djed i baka voljela svog oca unatoč sebi. Nije bio onakav čovjek kojeg su htjeli da im se najstarija kćerka završi, ali on bi mogao biti strašno šarmantan. To je bio najveći imetak oca, njegov šarm. I njegove veze. Tako je to uvijek objasnio – “povezanost”. Kao i vrijeme kada su se opločnici pojavili s kamionom asfalta kako bi se produljila kolica za baku. “Ne brini o tome”, rekao je jedan od njih Gramu. “Henry se pobrinuo za to.” Ili kad bi moj tata i njegov prijatelj Tommy DeSimone vratili kamion do garaže i iskrcali kutije mikrovalova ili pletene košulje ili tosterove peći. Rekao bi svojoj baki da je učinio muškarcu uslugu i kupio mu robu od robe, što bi mogla pomoći prodati susjedima. Gram je vjerojatno znao da je ukraden, ali nikada nije pitala, tako da moj otac nikad nije morao odgovoriti.

Moj tata je nastojao učiniti sestru baku. Čak se preobratio u judaizam, obrezan i sve; moja baka je napravila mali šator za plahte kad se oporavlja, tako da će bolni dijelovi biti zaštićeni. Ali nije se trudio dovoljno. Moja baka je stroga za početak, a moj otac nije bio naviknut slijediti pravila. Imao je dovoljno vremena da posluša zakon, a kamoli baka. Ostao bi cijelu noć, a onda bi moja mama i baka stizali u užasne argumente. “On je oženjen čovjek!” Gram će vrištati. “To nije način za oženjenog čovjeka da se ponaša!” Tako su se moji roditelji kretali i odlazili, ovisno o tome koliko novaca imali. Moja mama i tata neko vrijeme zauzmu svoje mjesto, mali stan, a zatim se preselili natrag prije moje mame. Tijekom sljedećih nekoliko godina, šest puta su se preselili u Kew Gardens, natrag sa svojim baka i djedom, do Forest Hills, natrag u dolinski potok.

Naravno, ja se zapravo ne sjećam puno toga, a većinu tih priča nisam poznavao tek godinama kasnije. Ali definitivno se sjećam Fairviewa. Živjeli smo na trećem katu, s pogledom na bazen i podijelio spavaću sobu s mojim bratom. Bio sam u prvom razredu u P.S. 220 i možda malo preuranjeno. Imala sam prijatelja u zgradi, a mi smo išli lutati po hodnicima, kucajući na vrata. Reći ćemo ljudima da smo djevojčica i pitali kolačiće. Imali smo ga natrag, Djevojčici izviđači traže kolačiće, gotovo kao muljaža. No uvijek bi postojala barem jedna lijepa stara dama koja bi rekla: “O, kako sladak”, i daj nam kolačiće i mlijeko. Valjda sam imao šarm očevu.

Ne znam koliko smo dugo živjeli tamo prije nego što mi je majka rekla da tata odlazi. Ali, bilo je to isto kad me je kupio Baby Alive, ova lutka koju si hranila pretvoriti se u dječju hranu i usta bi se pomaknula, kao da je žvakala. Moj tata mi je uvijek kupovao lutke. Rekao bi: “Želim Whaddya, princezu?” I rekao bih, “bazen u Barbie” ili nešto slično, a sljedeći dan ili dan poslije dovelo bi je kući. Tada je bio moj tata, divan čovjek koji mi je donio lutke i nazvao me princezom.

A moja mama mi je rekla da odlazi. Iz očiju je obrisala suze i crte od maskare s obraza. Nije htjela da znam kako je uzrujana.

“Koliko dugo?” Upitao sam.

“Samo nekoliko godina”, rekla je, kao što je nekoliko godina bilo dugo vikend. To je bila moja mama, pokušavajući napraviti nešto vrlo veliko zvuk vrlo malo. “To je samo privremeno”, rekla je. “Samo privremena situacija.” Moja mama je iskoristila taj izraz za sve loše što se dogodilo. S vremenom bih rastjerao da mrzim te riječi.

Već sam navikao da moj otac bude daleko. Nekoliko puta bio je zaključan još od rođenja, sedamnaest mjeseci; moja mama me odvela da ga posjetim u zatvoru u Nassau okrugu kad sam imao oko četiri godine. A ako nije bio u zatvoru, nije bilo neobično da on iziđe jednu večer i vratio se tri jutra kasnije. Ipak, znao sam da je ovaj put bio drugačiji jer je moja mama plakala.

Zagrlila me i onda me ostavila na miru. Mama je imala puno toga na njezinu umu tog dana. Pogledao sam oko stana. Sunce se upravo spustilo, a kuhinja je bila tamna. Htjela sam posjetiti svog oca odmah. Pitao sam se koliko će dugo biti prije no što bih mogla omotati ruke oko vrata i osjetiti glatku kožu njegova jaknu ili mirisati njegovu Colonia Paco Rabanne koji je ostao u stanu nakon što je otišao u The Suite.

GREGG: Uspjeli smo cijelu noć, i ja bih, ionako, jahao na prednjem sjedalu da pomognem majci da ostane budna. Otići ćemo u jedanaest sati, ponekad i kasnije, i zaputiti se u Pennsylvaniji. Bila je to duga vožnja, pet i pol sati, predugačak da se osjećam ugodno u automobilu, pogotovo s dva psa koja su drijemala na stražnjem sjedalu sa svojom malom sestrom. Doveli bismo s nama jastuci i deke, koji su me sami svjesni kad smo se zaustavili u kamionu ili Perkinsovoj kući palačinki jer ako bi nas itko vidio, možda bi mislili da smo beskućnici. Mrzio sam siromašnu, što smo bili otkad je moj otac otišao u zatvor, a mrzila sam čak i izgledala kao da smo siromašni.

Tada bi se zatvor podigao kroz vjetrobran, penjući se iznad drveća poput tvrđave u šumi. Savezna kaznionica u Lewisburgu bila je velika bež blokada s tornjem u centru blizu prednje strane gdje sam vidjela čuvara s vojnom puškom koja se spuštala preko ramena. U njoj je bilo dvadeset i dvije stotine ljudi, neki od najgorih kriminalaca u saveznom sustavu. Moj otac bio je jedan od njih.

Osam godina, i morao sam prijeći naoružani stražar da vidim mog oca.

Bio je osuđen na deset godina 3. studenog 1972. godine, ali njegov odvjetnik ga je zadržao još dvije godine dugim žalbama. Nisam sigurna što mi je majka rekla da je osuđen, ali znam da nije istina. Možda zato što smo bili tako mlad, ali majka nam je uvijek rekla da moj otac nije stvaran kriminalac. Obično je pala na kockarnicu ako je uopće bila svjesna. “Tvoj otac je učinio neke stvari koje nije trebao učiniti”, kako je to rekla. “Ali nitko nije ozlijeđen, a ti gadovi su tek dolazili za njim dok ga nisu osudili za nešto.”

Istina je, kako sam saznala kasnije, netko se ozlijedio. Nazvao ga je John Ciaccio i dugovao je dugu za kockanje prijatelju svog oca, momka koji je vodio jedan od sindikata u zračnoj luci Kennedy. Moj otac, Jimmy Burke i sindikalni momak, letjeli su u Tampu, gdje je Ciaccio imao noćni klub i trgovinu likerom i pobjegao s njega; moj otac, po svom računu, nekoliko je puta udario u lice s revolverom .38. Očigledno je imao nešto za pištolj.

Država Florida ih je prvi optužila za otmicu i pokušaj ubojstva. U tom su slučaju oslobođeni optužbe. Ali tada su ih federalni tužitelji optužili za iznude, što bi mogli učiniti, jer je moj otac prešao državne linije. Moja mi je to objasnila prilično tupim uvjetima, s obzirom na koliko sam stara. “Oni su pobijedili državni slučaj, a sada su federalci išli za njim”, rekla je. “To su gadovi.” Zvučalo je kao da ga je vlada pokupila zbog nečega sitnog.

Krajem šezdesetih i ranih sedamdesetih godina, kad je imao kod supruge i dvoje djece, moj otac je bio kriminalac s punim radnim vremenom. Ukrao je, ograđivao, podigao, pljačkao i iznudio. Vjerojatno ostavljam nekoliko stvari, poput paleža. Moj otac bi učinio gotovo sve da bi napravio rezultat. Otmica kamiona bila je omiljena stvar za njega i ujak Jimmyja, krađu robe koju bi mogli ograditi ispod veleprodaje, što je za njih bila čista dobit. Oni bi dobili savjet od jednog dečka na pristaništu za utovar u zračnoj luci Kennedy kad god bi bilo dobro opterećenje, a oni bi pratili vozača dok se ne zaustavi na crvenom svjetlu. Tada bi jedan od njih stavio pištolj u lice. Jimmy Burke obično je zaradio pedeset u džepu džepa za svoju nevolju; tamo je dobio nadimak, Gent. Neke od ostalih krađa bile su lakše: hodale bi u garažu i ukrele kamion, ili bi kupili vozača kako bi ostavio ključeve u kabini kad bi zaustavio kavu.

Krađa je bila druga priroda mojem ocu. Već više od pola života radio je s mafijašima, budući da je imao jedanaest godina i počeo rezati školu kako bi se družio u kabrioletu ujaka Paulieja na sekciji Brownsville East Brooklyn. Njegov otac, djed Hill, pretukao ga je pojasom kad je doznao; bio je pošten čovjek, irski električar s sicilijanskom ženom koja je podigla osam djece – moj otac i petero sestre i dvoje mlađe braće – u šetnji. Ali to samo guralo mog oca bliže muškarcima u kabini. Jednom mi je rekao da su mudraci jedini ljudi koji su bili s njim simpatični. Moj otac je imao teško vrijeme u školi jer je bio disleksičan – nije naučio čitati sve dok ga nije poslao u zatvor, a on još uvijek ne može recitirati abecedu bez pjevanja onih pjesama vrtića koji nauče – i imao je teže vrijeme kući zbog problema u školi. “Bio sam muškarac kod kuće, dobio sam muškarca u školi”, rekao je kasnije. “Momci na kolodvoru, nisu me smetali. Potapšali su me na leđima, uzeo ih, dali su mi novac. “Ne stvaram mu isprike, samo pokušavam objasniti kako mi je to objasnio.

Tako je odrastao kao gangster. I poput svih gangstera, djelovao je kao da posjeduje svijet. Nitko od njih nikada nije radio, ali moj je otac učinio sve što je mogao da ga ukloni. Ukrao je sve i od svega. Potrčao je ogromne kartice u svojem restoranu The Suite, na ukradenim kreditnim karticama. Spalio je nekoliko zgrada. Izvodio je brojeve i prodao cigarete iz automobila. Njegov najveći uspjeh, pljačkaš koji ga je učinio manjom legendi u podvodnom svijetu u New Yorku, 1967. godine provalio je zračnu zraku Air France u zračnoj luci Kennedy, a izlazio s 480.000 dolara. Imala sam nekoliko fancy rođendanskih zabava nakon toga – klaunovi, čarobnjaci, ponije, cijela stvar.

Detalje radnog stava mog oca bile su mi skrivene kad sam imao osam godina. Sve što sam znao bio je da je moj otac bio u nevolji, a ja sam ga zamjerio zbog toga. Dan prije nego što je otišao u Lewisburg, isti dan kad je moja mama pričala svojoj sestri da odlazi neko vrijeme, izašao je piti s prijateljima. Stajao je cijelu noć, a ujutro unajmio je limuzinu da ga odvede u zatvor. Imao je bolju vožnju kroz farme Pennsylvanije nego što sam ikada učinio.

Naši izleti u Lewisburg bili su uvijek bijedni. Posjetni sati započeli su u osam sati ujutro, tako da bismo ostavili kasno noć prije, oko deset sati ili rano ujutro, oko tri sata. Ujak Paulie jednom nam je dao automobil, veliki kremasti Lincoln Town Car koji je jahao kao da je bio na oblaku. Međutim, obično smo bili u našem pretučenom Oldsmobile Toronadou, automobilu koji smo dobili nakon što je moj otac slučajno ispustio upaljenu cigaretu na prednjem sjedalu naše 1969 Chrysler Newport, uzrokujući da se plamti. To je još uvijek bilo bolje od Plymouth Dustera s ćelavim gumama koje smo jednom morali iznajmiti s nekog niskobudžetnog dijela. Znao sam da je to bio loš znak kada smo morali biti vučeni prema izlazu rampi parkirališta u Motor Lodgeu hotela Howard Johnson. Na putu kući u zasljepljujućoj snježnoj oluji, kotači su klizili na krivulju i bacili Dustera u zavoj, odskakivši jednu stranu od pruge, a zatim je šibalo, tako da je i druga strana razbila.

Ako sam imao glavobolju, vozilo je bilo još nepodnošljivo. Kad sam imala pet godina, majka je otišla lijevo u benzinsku stanicu u Island Parku ispred pijanog vozača koji je prebrzao. Imali smo prilično teško udariti, a svi smo se ozbiljno povrijedili – Gina je bacala kroz vjetrobran, a ja sam bila prikvačena ispod ploče s instrumentima. Ožiljak na majčinom licu nikad nije bio potpuno izliječen. Otkad sam imala migrene, možda jednom tjedno ili tako. Brzo bi dolazili, ovo bolno, tugujuće boli iza mojih očiju koje bi se širile po cijeloj glavi. Jednom kada je počela migrena, bio sam gotov za taj dan. Morat ću ostati u mračnoj sobi s hladnim stiskom vezanim oko moje glave. Bol je bio toliko loš da bih postao mučan, nije mogao ništa podnijeti, čak ni aspirin. Dakle, ako imam migrenu u autu, ponekad bih morala objesiti glavu kroz prozor da bih povraćala. Moja glava mi je boljela tako loše da me nije briga kako sam gledao koga tko vozi.

A onda bismo došli do zatvora. Na glavnom ulazu, ogromna crna čelična vrata, čeka se s masivnim ključem, baš kao u starim filmovima. Iza toga je bilo maleno dvorište koje je vodilo na drugu vrata, a drugi stražar bi otvorio to samo nakon prvog zaključavanja, tako da je nekoliko sekundi bilo kao da smo zarobljeni u kavezu. Zatim smo krenuli niz širih kamenih stepenica u zgradu, gdje smo se našli u skladu s ostalima koji su imali oca, brata ili sina zaključanog u Lewisburgu.

Uvijek je trebalo malo vremena prijeći stražare. Moja sestra i ja morali smo isprazniti džepove, a moja majka je morala predati torbicu kako bi ih pretražila. Moja je majka uvijek donijela veliku torbu koja je zaglavljena sa svim vrstama stvari. Stražari su je natjerali da izvadi sve, a potom su pretraživali vrećicu s palicom i minijaturnom svjetiljkom. Nikada nisam mogao shvatiti zašto je moja majka uvijek donijela toliko s njom. Kasnije se moj otac hvalio da je otkupio stražare kako bi moja majka mogla prokrijumčariti stvari, ali to se u to vrijeme nije činilo. Probili su se kroz sve s njihovim palicama, i oni su nas gledali kao da smo bili kriminalci umjesto ljudi unutra.

Izvadak iz “On The Run: mafija djetinjstvo”. Copyright 2004 Gregg Hill i Hill Gina. Sva prava pridržana. Ponovno ispisano dopuštenje Warner Knjige. Da biste saznali više, posjetite: